Milan Jovanović najuspješniji powerlifter sa područja bivše države je napisao iznimno zanimljiv tekst o steroidima za Srpski Playboy koji Vam uz ljubazno Milanovo dopuštenje prenosimo u potpunosti.

Predstaviti ćemo Milana Jovanovića u par kratkih crta onima koji možda do sada nisu čuli za njega. Rođen je 1970. u Nišu, Srbiji bivši je WPA i GPC svjetski powerlifting prvak te strongman natjecatelj. Također je vrlo uspješa pisac i bloger. Powerliftingom se počeo baviti 1998. godine te je osvojio devet uzastopnih naslova prvaka Srbije u powerliftingu. Prvi međunarodni uspjeh mu je bio 2000. godine kada je osvojio svjetsku WPA titulu 2000. godine u Lancasteru, Pennsylvania te WPC svjetsku titulu 2003. u Beču kada je završio kao prvi.  Strongmanom se počeo baviti 2003. na natjecanju koje je organizirano u njegovom rodnom Nišu. Već 2005. je uslijedio značajan uspjeh kada je bio peti na „United Strongman Series“ natjecanju u strongmanu. 2006. se nažalost ozlijedio i povukao sa natjecanja. Nakon ozlijede se preselio u Sad. Točnije Miami na Floridi gdje je postao tjelohranitelj za poznate face uključujući Mickeya Rourka i Kimbo Slice-a. Također je bio kondicioni trener Kimbo Slice-u. Njegov blog na b92.net je najposjećeniji blog u Srbiji. Milan Strongman Jovanović objavljuje svoje tekstove i u srpskom izdanju Playboya i novinama Kurir... A evo i teksta konačno, uz zahvale Milanu... 
 

Kada bi se igrali asocijacija, kao u onom kvizu na televiziji, na osnovu pojmova slava i novac što bi moglo da se upiše u prazno polje? Svatko od nas bi imao različitu sliku u glavi. Politika, estrada, biznis, ... Ali ako bi u asocijacij dodali i steroide mali broj ljudi ne bi propustio da kaže sport.

Najšira svijetska javnost je prvi puta čula za steroide ne tako davne 1988 godine pojavom afere Ben Johnson. Da se podsjetimo to je onaj mišićavi Kanađanin koji je prvi trčao na sto metra ispod 9.90 i udario u ponos američke nacije, do tada neprikosnovenog atletičarskog superstara Carla Lewisa. Još se planetarna viest o čovjeku koji 100 m prešprinta za 9.83 sekundi nije ohladila Karl Luis je počeo anti kampanju. Prvo je optužio Johnsona da je prerano startao, zatim se žalio na osobne probavne probleme a onda se dosjetio i vrlo bombastično optužio letećeg Kanađanina da je rekord napravio nadrogiran steroidima. I ne lezi vraže, potonji doping test je pokazao nedozvoljenu količinu nedozvoljene supstance neprihvatljivog Kanadera. Cinici su primijetili da sumnja u korištenje stimulativnih supstanci postoji već duži niz godina i da je baš višegodišnja dominacija Karl Luisa sumnjiva i da se, gle čuda, oglasio baš on a ne Ben Džonson koji je strpljivo godinama čekao svoju šansu gubeći trku za trkom. Ono što je meni palo u oči vezano za ovaj skandal je da su nadležni zaboravili da nam kažu da su i ostalih šest od sedam atletičara, uključujući i samog prepoštenog Karl Luisa bili pozitivni na doping testu. Bili su tu i neki novinari koji su napipali tu vijest pa su se iznenada "dobrovoljno" dezintegrirali iz teme. Kako da u cijeli mozaik uklopimo nedavnu izjavu Bena Johnsona da je koristio neke zabranjene supstance ali ne i stanozolol za koji je optužen i osuđen. Nego da krenemo redom.

Milan Jovanović sa Kimbom i njegovim teamom

Šta je zapravo naše kolektivno znanje o steroidima? Znamo recimo da su steroidi zabranjeni. Postoji neki doping testovi i sportaš koji bude pozitivan, bez obzira na minule zasluge, preko noći biva u grdnom problemu. Znamo također da su štetni. Da izazivaju sterilnost, impotenciju, prištiće, napade bijesa, oštećuju bubrege, jetru, srce, izazivaju rak, iznenadnu smrt ... I sve to stoji. Mislim sve to tako stoji utisnuto u naše kolektivno znanje. Ali ako malo zagrebemo po knjigama i stručnim časopisima dobijamo drugačiju sliku.       

Šta su steroidi? Steroidima se često pogrešno nazivaju sve supstance koje podstiču izdržljivost, snagu ili agilnost u sportu a većina njih to nisu. Ispijanje dva red bula pre doping testa sportistu stavlja u problematičnu situaciju a tekućina u srebrno plavoj limenkici sigurno nije steroid. Dupli espresso, efedrin kapi za nos, joint petkom navečer, ... Sve to je na listi zabranjih supstanci u sportu a nije steroid.

Steroidi su sintetička verzija hormona koje ljudsko tijelo proizvodi. Dosta ljudi je čulo za kortizol steroid koji se koristi za saniranje upalnih procesa i bolova, recimo u koljenima. Daje se i pacijentima sa metastazom raka. Antibaby pilule su također steroid sastavljen od dva hormona koji se proizvode u tijelu žene. U principu kada se kaže steroid misli se na sintetičku verziju muškog spolnog hormona testosterona koji se u sportu koristi za oporavak od treninga i rast mišića. I kao i svaki lijek ima pozitivne i negativne efekte. Ukoliko se koristi u granicama preporučenim od strane doktora odnos korisnog i neželjenog djelovanja je znatno prihvatljiviji nego kad se bitno povećaju doze i tada je za očekivati nešto veći rizik od negativnih efekata.

Anabolički steroidi se u medicini koriste kod zastoja u rastu muške djece, rekonvalescenata nakon moždanih udara i nekih težih bolesti a ima primjera da produžavaju život pacijentima oboljelim od side. Što anabolički steroid zapravo radi? Pojednostavljen odgovor je da potiče sintezu proteina u organizmu, uvećava apetit, pospješuje funkciju koštane srži koja proizvodi veći broj crvenih krvnih zrnaca. Kroz brojne mehanizme anabolički steroidi utječu na sintezu mišićnih stanica utječući na rast mišića čime se povećava snaga što je i glavni razlog upotrebe kod sportaša. Steroidi snažno utiču na pojačanje libida, zadebljanje glasnica čineći glas dubljim i muževnijim. Na papiriću koji se nalazi u kutiji testosterona koji proizvodi „Galenika“ među kontraindikacijama stoji i "česte i dugotrajne erekcije". Doduše sa unosom sintetski proizvedenog testosterona prestaje potreba za njegovom sintezom u organizmu što, dovodi do umanjenje proizvodnje spermatozoida, kako kažu studije - samo privremeno.

U godini nakon olimpijade u Seolu i veoma bolnog poraza od Bena Johnsona američki senat je intenzivno diskutirao o steroidima dajući mu više pažnje nego zdravstveno i školskom sistemu ili recimo, vojnom budžetu što je čudno ako se uzme u obzir da je Amerika zemlja koja počinje ratove širom svijeta lakoćom kojom ribe iz seks i grad idu u shopping. Senatori su zaključili da je upotreba steroida varanje u sportu i predloženo je da se pred zakonom smatraju supstancama čija je distibucija i upotreba zabranjena baš kao što su to slučaj sa heroinom, kokainom, ekstazijem, ... Da bi uradili sve po peesu tražili su mišljenje stručnjaka iz Odsjeka za narkotike u ministarstvu pravde, Uprave za hranu i liekove i Američke zdravstvene organizacije. I pored toga što su sva trojica stručnjaka iz ovih eminantnih ustanova smatrali da ne postoji razlog da se anaboličke steroide stavi na crnu listu jer ne izazivaju fizičku i psihičku ovisnost anabolici su se ipak našli na listi strogo kontroliranih supstanci (čita se zabranjenih). U praksi to znači da upotrebu i distribuciju steroida bez liječničkog recepta zakon tretira kao krivično djelo, i da lokalni bilder sa par bočica steroida u naprtnjači riskira zatvor na isti način kao diler sa par grama kokaina. Do godinu dana za posjedovanje a do deset za trgovinu steroidima.

Vrlo brzo nakon Amerike, po principu spojenih sudova mnoge zapadne države su uvele sličan zakon o prohibiciji lijeka koji povećava sintezu proteina a to je donelo još novaca pomoći međunarodnom olimpijskom komitetu i doping agenciji da se jednom stane na put upotrebi steroida.

Logika zaštite od varanja je poprilično na staklenim nogama jer se manje od 10% sportaša bavi natjecateljskim sportom. Ostalo, njih 90% su rekreativci. Njima je također zakonski zabranjena upotreba steroida da ne bi varali... ne znam ni ja koga. Ispada da je zbog desetak posto profesionalaca donešen je zakon koji se tiče ogromnog broja rekreativaca koji samo žele da izgledaju dobro na plaži ili da dignu na benču veću težinu od tipa koji je bio najjači u srednjoj školi.

Još jedan od navedenih razloga zabrane distribucija i upotreba steroida bez recepta je vraćanje sporta olimpijskih igara njenim korijenima, kada je sve bilo čisto i nevino i naravno bez dopinga i "varanja". Izrečena izjava je jedan ozbiljan bullshit. Povijest dopinga počinje sa poviješću starih olimpijskih igara od 776 do 339 prije naše ere. I tada su se olimpijci nadmetali za ogromne privilegije, novac i status pa je razumljivo što su tražili načine da poboljšaju svoj nastup. Koristili su specijalno pripremana vina za izdržljivost, jeli životinjske testiste i srca za snagu i žvakali halucinogene biljke za istrajnost i kontrolu bola.

Čuveni doktor Gary Vidler koga mediji neprekidno koriste od kada je kao savjetnik Svjetske anti doping agencije izrekao alarmantne riječi o steroidima pred američkim senatom kako ima saznanja da steroidi izazivaju smrt, zastoj rada srčanog mišića, tromb, ...

Na pitanje da prokomentira riječi svoga kolege, doktor Norm Fost, profesor medicinske etike, prilično egzaltirano kritizira Dr Vidlera što izlazi pred senat i javnost tvrdnjama za koje nema ama baš ni jedan dokaz. Jer ne postoji ni jedna medicinska studija ili istraživanje koje potvrdilo njegove riječi a to je u raskoraku sa medicinskom praksom i zdravom logikom.

Statistika američkog centra za kontrolu bolesti kaže da godišnje u Americi od cigareta umre preko 400 000 ljudi, od alkohola 80 000 dok postoje indicije da je troje ljudi umrlo od pretjerane upotrebe steroida. Postoji i druga, interesantnija statistika, o razlozima za intervenciju hitne pomoći na osnovu nečega što je unešeno u organizam. Sudeći po silnoj kampanji po steroidima ne bi bilo čudno da je u prvih 10 razloga sa liste. Nije. Broj 1 razlog intervencije je alkohol, pa kokain i marihuana... Steroida nema u prvih 10. Nema ih ni u prvih 50. Recimo na 25, mestu predoziranje aspirinom. Gledajući dalje tu tabelu nalazimo steroide kao razlog posjete hitnoj pomoći na defanzivnom 142. mjestu plasiranim par mjesta iza tableta multivitamina.

Charles Jesles je jedan od vodećih svjetskih stručnjaka koji piše o upotrebi steroida u sportu. Kao autor preko 70 članaka i većeg broja knjiga na pitanje da li su steroidi štetni i da li ubijaju kaže da niti on niti njegove kolege ne znaju za slučaj da je neko umro od steroida a o štetnosti i korisnosti steroida kaže da su svi lijekovi kompromis pozitivnog i štetnog djelovanja i da postoji dosta prostora za sigurnu upotrebu steroida, jer, kako on kaže ne postoji 100% siguran lijek i uviek će postojati neki negativni efekti.

Ono što sam našao na internetu o štetnom djelovanju testosterona je da kod muškaraca mogu da izazovu prištiće, skupljanje testisa, smanjenje broja aktivnih spermatozoida pa i privremenu sterilnost. Dobra stvar je da ovi efekti prestaju ubrzo po prestanku korištenja steroida. Kod ljudi sa genetskom sklonošću ubrzavaju opadanje kose, izazivaju povećanu dlakavost i ginekomastiju (oblik grudi kao u djevojčica).

Kod žena steroidi također izazivaju prolazne probleme kao što su prištići i dlakavost te menstrualne tegobe koje se gube nakon prestanka testosteronske terapije. Uvećanje klitorisa i promjena boje glasa uslijed zadebljanja glasnica ostaju duže. Za sada nema nikakvih dokaza da utiču na prestanak rasta djece, izazivaju rak i probleme sa bubrezima, smanjenje penisa, impotenciju, . Točno je da su jedan od tisuću faktora koji povećavaju rizik srčanih problema.

Razlog zbog koga je upotreba supstanci koje poboljšavaju psihofizičke sposobnosti sportaša zabranjena, koji bih mogao da prihvatim, je da netko ne bi imao nelegalnu prednost u odnosu na kolege, da "svi imaju jednake uvjete". Nažalost, koliko god to lijepo zvučalo, "jednaki uvjeti" imaju svoju tamnu stranu koja se najbolje opisuje kroz primjer najvećih doping afera ever. Balko afera u kojoj je 250 skoro isključivo američkih sportaša uhvaćeno da koriste specijalno dizajnirani steroid koji ni jedan poznati doping test ne otkriva. Doktor Viktor Konte, vlasnik laboratorije Balko je po uhićenju do detalja opisao kako je, za svakog pojedinačnog sportaša, kao druid, napravio stealth steroid pod romantičnim imenom "čist" koji nikakva doping kontrola nije mogla da uhvati. Viktorove riječi da se "ne osjeća kao da je varao jer to svi rade i da je za njega da dopingirani sportaš prođe doping test isto kao da od bebe „uzmeš igračku" su snažno odjeknule ali se ništa konkretno nije desilo. Još je dodao da osim njega u svijetu on zna na desetine kolega koji to isto rade a sumnja da ih ima na stotine.

Što se tiče njegovog pravnog problema, kao što obično biva, dobar svjedok pokajnik je dobio ne samo oslobađajuću presudu nego i solidno radno mesto. Mene je sramota da kažem ali Viktor zvani Dr Balko radi kao vanjski suradnik za Američku Antidoping agenciju a ima i novu firmu za "napredne pripreme i prehranu vrhunskih sportista" sa natpisom sitnim slovima "neću da uvaljujem steroide keve mi".

U NBA se na steroide gleda skoro kao na mlijeko za sunčanje a poznato je koliko se cjeni preplanuo ten. Igrač početnik, takozvani rookie može maksimalno tri puta godišnje da bude podvrgnut testu, što najčešće nije slučaj. Ako ishod testa bude pozitivan prvi put dobija zabranu igranja 5, drugi put 10 a treći put 25 utakmica. Ako se uzme u obzir da sezona traje i preko 80 utakmica, tvdoglavi i neoprezni korisnici dopinga, koji imaju nesreću da budu testirani tri puta u toku iste sezone propustiti će manje od polovinu utakmica. S druge strane NBA zvijezde sa stažom većim od godinu dana zvanično mogu da budu testirane samo u toku trening kampa na početku sezone. I još nešto. I za rookie i za zvijezde važi pravilo da se testu pristupa samo ako postoji opravdana sumnja da je netko na steroidima a to je da izađe na utakmicu a da mu viri igla sa špricom iz dupeta ili da Oprah Winfrey nekog podstakne da se samooptuži. Kada je riječ o tzv rekreativnim drogama kao što su marihuana kokain, PSP, LSD, ... tu je politika malo oštrija. Šta oni imaju da se drogiraju u privatne svhe i da se provode? Srce na teren!

Mene nitko ne može da ubijedi da je tehnologija treniranja toliko napredovala da danas imamo NBA igrače koji igraju po 100 utakmica godišnje u žestokom ritmu na rubu otvorene tuče sa frekventnim pokušajima ubojstava u playoffu i mogu u drugom produžetku ležerno da žvaću žvaku, blago oznojeni dok čekaju sudca da im uruči loptu nakon faula dosuđenog pri zakucavanju izvedenog skokom sa 4 metra daljine. Pri tome se sjećam Divca, Danilovića ili ranije Kićanovića i Dalipagića koji u sličnoj situaciji nisu uopće izgledali veselo dok iskašljavajući nešto nalik živom vanzemaljcu pokušavaju da se usprave da bi mogli da izvode bacanja. Uz to prosječan radni vijek NBA košarkaša je za cijelih 10 godina duži nego što je ranije bio po evropskim ligama. Da budem direktniji. Sjetimo se mršavog Kukoča ili Rebrače koji su u NBA došli kao manekeni za neuhranjenost i već u prvoj sezoni izgledali kao neki moji prijatelji što treniraju i po 6 - 7 godina.

Ako i uzmemo da je antidoping kontrola na olimpijadama i drugim sličnim sportskim događajima ozbiljnijeg formata nepristrana, u šta ja osobno sumnjam, to znači da je barem par tisuća bogatih sportaša u prilici da bude jednakija od ostalih. I to je zatvoreni krug. Uspješan sportaš je dobar bilboard za svjetske sportske i druge brendove a dobar je i kao promotor sporta. Sponzori mu daju puno novaca što ih reklamira, i njemu nije teško da "tajno" usmeri dio sredstava na ... nešto kao kad na discovery kanalu otjeraju auto u radionicu, pa ga majstori razbucaju, napune novim djelovima, prefarbaju pa za par dana vlasnik ne može da ga prepozna... "pimp my ride" se zove. Sportaš sa novim ogibljenjem, friziranim motorom, najsuvremenijom karburacijom i luđački dobrim auspusima nastavlja da pobjeđuje. Sport napreduje, sponzori sretni, publika se divi i nastavlja da kupuje reklamirane proizvode. Zahvalni sponzori sagledaju sportsku organizaciju a i svakog bitnog šefa ponaosob. Iz godine u godinu raste broj uhvaćenih na doping testu a smanjuje se broj Amerikanaca i sportaša iz zemalja gdje je veliko tržište za sponzore takmičenja.

Kad već perem amerikance nije u redu da prešutim da je premijerni dolazak NBA zvijezda tako zvanog dream teama na olimpijske igre u Barceloni 1992 bio uvjetovan da Jordan, Barkley, Ewing i drugovi ni ne razmišljaju o doping kontroli. S tim u vezi oni su prvi narušili pravilo da olimpijci spavaju u olimpijskom selu već su spavali na luksuznom američkom brodu. Od tada na dalje, u vidu javne tajne, krema svjetskog sporta iz Amerike nije u obavezi da pohađa doping kontrolu olimpijskog komiteta, kao da je to solfeggio, jer za njih garantira američki komitet. A kako oni rade najbolje svjedoči kazivanje dugogodišnjeg direktora američke antidoping agencije Wade Eksema koji kaže da je za 10 godina uhvatio 2000 sportista sa tragovima neke od zabranjenih supstanci u urinu ili krvi i da je njihov olimpijski komitet zataškao. Čovjek spominje da je i Carl Lewis bio pozitivan na tri zabranjene supstance i da mu je uručeno pismo kojim ga diskvalificiraju sa olimpijskih igara u Seolu. A onda je na scenu stupila magija olimpijske administracije i diskvalifikacija je dezintegrirana i taj isti Carl Lewis je nakon poraza od Bena Johnsona kuka da je Kanađanin bio dopingiran.

Da ne spominjem brojna svjedočenja zvaničnika da je na samoj olimpijadi u Seolu 6 amerikanaca bilo pozitivno na doping testu ali nikada nisu procesuirani i ta informacija službeno ne postoji. Kako ono kažu "da svi imaju jednake uslove"?

Neki moj osećaj je da svuda gdje ima doping kontrole ima puno mjesta da se radi ispod žita i u nekom uredu uz dobar konjak dodjeli medalja omiljenom natjecatelju i učini usluga sponzoru koji će to znati da cjeni... u dolarima. Ja se natječem isključivo na natjecanjima gdje nema doping kontrole i ograničenja u upotrebi opreme koja pojačava snagu dizanja. To je mjesto gdje se razdvajaju dječaci od muškaraca. Tko je pobjedio pobjedio je sebe, svoje protivnike i težinu. Nema borbe sa sistemom u kojoj je nezavisni pojedinac osuđen na poraz ili razvlačenje na križu doping afere.

Uopće stalna zamjena teza "nije zdravo" i "i nije etički" je uvijek prisutna u priči o steroidima u sportu. Ljudi koji su strastveni pušači više desetljeća, koji imaju 3 - 4 teška opijanja tjedno ne djeluju mi mnogo zdravije od Bena Johnsona, Marion Jones ili Phelpsa koji pliva, čini mi se, samo zbog nedostatka dokaza.

Srbija je jedna od onih zemalja gdje možeš steroide da kupiš u apoteci, bez recepta. I to jeftino jer ih pravi domaća tvornica. Nešto ne vidim da smo zemlja sa rezultatima u dizanju utega, biciklizmu ili boksu za tri koplja iznad ostatka svijeta gdje su steroidi zabranjeni. Ili oni znaju nešto što mi neznamo ili mi neznamo nešto što oni znaju. A i ne sjećam se da sam bio na nekom sprovodu "govorili smo mu da ne uzima steroide".

A kakvo je javno mjenje na tu temu? Cigareta - može. Rakijica - aj po jednu. Kokain - jednu malu kratku liniju da šmrknemo. Steroidi - si ti lud, šta ti pada na pamet?

Da budem iskren prema sebi i prema čitaocima ne smatram da je sportaš koji trenira 6 sati dnevno 330 dana godišnje i ne koristi nikakve supstance koje će mu poboljšati oporavak i razvoj mišića sa boljim izgledima da ostane neozlijeđen i zdrav od ovih drugih. Na protiv. Kao što trkački automobil zahtjeva specijalne gume, amortizere, šasiju, gorivo i ulja tako i vrhunski sportaš današnjice zahtjeva maksimalnu pažnju u odabiru načina prehrane i upotrebi rezultata. Pa da i očekuju od nas da mislimo da je Michael Jordan odigrao ono, onako i onoliko jedući hranu kupljenu u supermarketu preko puta koju mu je spremala baka, povremeno mu dajući da pije sok od borovnice "za krvnu sliku".

Za kraj ću navesti riječi slavnog powerlifting gurua Luia Simonsa koje jako lijepo oslikavaju današnji sport "Ako ideš u rat ideš da ubiješ a ne da pogineš".

Kad već pričamo o steroidima, pardon o STEROIDIMA, želio bih da ukažem da svi lijekovi i mnogi suplementi imaju osim pozitivnih i neka neželjena dejstva:

Ukoliko uzimate visoke doze u dužem vremenskom periodu može doći do promjena u neurološkom sistemu i pojave ošamućenosti, vrtoglavice, zujanja u ušima, gluhoće, glavobolju, zbunjenost, znojenje, osjećaj mučnine i ubrzanog i produbljenog disanja, poremećaji vida i sluha. U kontraindikacije spadaju i oticanje kože i sluzokože, osip, svrab, koprivnjača, grč dišnih mišića, pogoršanje astme, pad krvnog tlaka, postepeno oticanje lica, usana, jezika, guše i drugih dijelova tijela, tipično šaka ruku, očnih kapaka i teškoće pri disanju, anemija, promjene u broju i tipu krvnih stanica, hemoliza.

Da ne zaboravimo i probleme sa probavom, mučninu, gorušicu, povraćanje, proljev, želudačnocrijevno krvarenje, čir, zatim krvarenje iz nosa, desni ili kože koja u pojedinim slučajevima može ugroziti život.

Ovo naravno nisu problemi koji mogu da snađu zdravog sportistu koji koristi steroide radi boljih rezultata, ovo su sve kontraindikacije uzimanja aspirina.

Milan Jovanović sa dečkima iz powerlifting teama "Nepoderivi" iz Rijeke

Povijest dopinga počinje sa poviješću starih olimpijskih igara od 776 do 339 prije naše ere. I tada su se olimpijci nadmetali za ogromne privilegije, novaci status pa je razumljivo što su tražili načine da poboljšaju svoj nastup. Koristili su specijalno pripremana vina za izdržljivost, jeli životinjske testiste i srca za snagu i žvakali halucinogene biljke za istrajnost i kontrolu bola.

Ni Rimljani nisu bili ništa drugačiji. Gladijatorske borbe i trke dvokolicama su često imale preko 50 hiljada gledatelja pa je motiv za pobjedom bio jak. Osim grčkih prehrambenih mudrosti Rimljani su uveli novinu jer su dopingirali i konje dajući im derivat vina od meda.

Moderna upotreba dopinga počinje krajem 19. stoljeća i vezana je za derivate biljke koke. Vin Mariani kombinacija koke i vina je bio naširoko poznati napitak sportaša i nazivan vinom sportaša. Voljeli su ga jer je davao osjećaj moći i odlagao umor i glad.

1904 maratonac Tomas Hik je umalo umro koristeći koktel koji sadrži brandy i strihinin koji je fatalan u iole jačim dozama. Mnogi sportisti su tada koristili "multivitaminski" koktel koji je bio kombinacija svega: kokain, strihinin, heroin uz dvije žličice kofeina. Pričamo o vremenu do 1920 godine kada su kokain i heroin bili dostupni svima u apotekama, često i bez liječničkog recepta.

Pedesetih godina prošlog stoljeća sportaši su počeli da koriste preparat nazvan "la bomba" baziran na amfetaminu koji je masovno korišten među vojnicima u drugom svjetskom ratu radi smanjivanja osjećaja umora kod teških fizičkih napora.

1958. godine "otac steroida" John Bosley Zegler je kreirao prvi znani steroid "Dianabol" koji je bez problema registrirala Američka agencija za lijekove.

1968 MOK je donijeo prvi antidoping akt i listu zabranjenih supstanci i od zimskih olimpijskih igara u Greenobleu iste godine počinje igranka "uhvati me ako možeš/hoćeš" poznata i kao "anti doping kontrola"...

Milan Jovanović

www.strongbench.com