Može se čuti sve i svašta o proteinima dostupnim u trgovinama i o njihovom pravom sadržaju bjelančevina. No, mi smo proveli ispitivanja već odavno.
Otprilike prije godinu iz puke znatiželje smo napravili analitička mjerenja bjelančevina – i nismo objavili rezultate. Testove smo prvo zatražili od Scitecovog laboratorija, oni imaju vlastiti laboratorij iz dva razloga: kontroliraju pristigle sirovine i vrše kontrolu gotovih proizvoda, i na taj način je najbolja kvaliteta zagarantirana.
Napravili su takozvani 'slijepi test', nisu znali kakav proizvod testiraju; identificirali smo ih prema kodu. Ni ja osobno nisam znao koji je koji, jer je uzorke i tablicu kodova složila moja prijateljica.
Dali smo ispitati proizvode 20 proizvođača. Samo zato kako bi potvrdili moju teoriju o pouzdanosti proizvođača. Nedavno smo odlučili da je došlo vrijeme dobijene rezultate učiniti službenima, uzorke smo odnijeli u nezavisni, akreditirani laboratorij (jedan članak o tome ste već mogli pročitati kod nas na: LINK). Nakon što smo primili certifikate, iste uzorke smo odnijeli ravno u Scitecov laboratorij, gdje su i oni napravili mjerenja. Trebate znati kako je analiza bjelančevina prilično složeni proces: pomoću određivanja PH vrijednosti dušičnog sadržaja bjelančevina zaključuje se pravi sadržaj bjelančevina. Zato je prilično netočna. U akreditiranom laboratoriju su nam objasnili: ako teba analizirati primjerice 5% nekog proizvoda, rezultati će biti relativno točni, ali kako idemo prema sadržaju 100% proizoda, mjerenje postaje sve netočnije. Uzimajući to u obzir, dvostruka mjerenja istih uzoraka su pokazala nevjerojatnu preciznost. Oba laboratorija su mjerila iste stvari, a ono što je važno, točno su izmjerili ono što nam je trebalo: u svim proizvodima je bio onaj postotak koji smo i očekivali.
Zaključak: u dodacima prehrani koji su nam dostupni u trgovinama doista se nalazi odgovarajuća količina bjelančevina.
Dakle, usmeno širenje gluposti u teretanama (muž tetke moje mame je ispitao) je samo to - glupost: ne postoje proteinski proizvodi u kojima nema dovoljno bjelančevina. Ukoliko te netko fila takvim glupostima, uvijek traži certifikat - kojeg naravno neće biti, jer rezultate od 10-20% proteina je netko samo sanjao. Što se tiče teorije „pun je šećera“ - predlažem vam jedan znanstveni eksperiment: pomiješaj 90g šećera i 10g kakao praška i probaj da li je jestivo, ili da li je slično bilo kojem proteinskom prahu. Međutim, sasvim je druga situacija sa proteinima koji ne dolaze iz trgovine. Postoje idioti (sva sreća, ne previše njih) koji su spremni pijuckati proteine i ostalo smeće nabavljeno od frenda, jer su jeftiniji. Istina, od 8 komada prodanih proteina u vreći na njuškalu koje mučkaju kod kuće neće postati bogataši, ali prevariti 8 idiota i nije baš etično. Pogotovo ne onda ako su ti isti oni koji šire priče o prevarama pojedinih proizvođača.
Sigurnosti radi izmjerili smo jedan takav protein sa 'njuškala', i prilično se iznenadili. Nešto sam izostavio iz računice: mislio sam da će to biti neki mliječni protein jadne kvalitete, sa isto tako jadnim proteinskim sadržajem. Ali, situacija je mnogo gora. Od obećanih 80% dobili smo svega 12%, iz čega se dalo odmah zaključiti da glupanima prodaju običnu industrijsku sirutku ili sa tom sirutkom kod kuće pomiješaju proteine kupljene u trgovini (i na taj način proteinski proizvod odlične kvalitete kupljen u trgovini postaje jeftiniji, naravno - sa identičnom etiketom).
Industrijska sirutka zvuči slično proteinu mliječne sirutke jer se riječ „sirutka“ nalazi u oba naziva – tu sličnost staje. Protein mliječne sirutke dobijemo tako da se tijekom postupka iz inače slatke tekućine mliječne sirutke s visokim sadržajem laktoze (mliječnog šećera) odvoje bjelančevine, oslobode ih od šećera i masti. (Potrebno je stvarno puno sirutke kako bi se dobio kilogram proteina od nje.). Sušena sirutka, industrijska sirutka pak ima nizak proteinski sadržaj (11-12%), i uz to ima 80% mliječnog šećera. Prah sirutke koristi se u prehrambenoj industriji za obogaćivanje stočne hrane. Ovo beskorisno štetno smeće prodaju glupanima na crno (uglavnom preko 'njuškala', i sličnih oglašivača i foruma, razmjenjivanjem proizvoda preko interneta) u malim vrećicama (u kojima ima malo pravih proteinskih proizvoda kupljenih u trgovini – okusa radi) kao protein mliječne sirutke. Čuda ne postoje: ne postoji kvalitetan protein od jednog kilograma za 80-100 kuna! Jednostavno ne može postojati zbog cijene osnovnih sastojaka!
U trgovinama se prodaju kvalitetni dodaci prehrani koji su testirani, višestruko kontrolirani (osnovni sastojci proizvedeni i kontrolirani zdravstvenim i ostalim propisima). Kod boljih proizvođača postoji čak i on-line sustav kontrole kvalitete. Trebaš li i dalje razlog za kupovanje proteina u specijaliziranoj trgovini?!
Scitec Nutition garancija kvalitete: LINK (upiši serijski broj proizvodnje (BATCH NO.) i dobit ćeš postotke laboratorijske kontrole kvalitete, i moći ćeš rezultate usporediti sa onim napisanim na etiketi.
I evo skepticima službeni dokument o izvršenim mjerenjima u jednom neovisnom akreditiranom laboratoriju:
