Da,da. Svi znamo da su najveći „muscle monster“-i ovoga sporta Nasser El Sonbaty, Dorian Yates, Jean Pierre Fux, Marcus Rühl, ili Greg Kovacs. Muscle Mag International uporno radi na tome da nam Greg Kovacs ostane u podsvjesti kao tjelesno najveći body builder ikada. To je vjerojatno i istina, ako gledamo puste brojke. Greg je visok 193 cm, a natjecateljska kilaža mu je 145-150 kg. Što se mene tiče, najveći mutant kojega sam vidio nikad nije stupio na pozornicu IFBB-a. On je Victor Richards. Imao sam čast razgovarati s tim čovjekom,koji živi pomalo samački život. Pitao sam ga o tome kako je počeo trenirati, što misli o današnjim suprzvijezdama, ali i o stvarima uopće.

TS: Bok, Vic! Priznajem, nisam se nadao da ću te pronaći s obzirom na to da od 1994.godine ne sudjeluješ u sportskoj javnosti. Što radiš u današnje vrijeme?

VR: Dosta mi je politike koja je upletena u sport. Nisam se više mogao predati tom sportu umom i tijelom pa sam se za ovo vrijeme bavio učenjem i svojom poslovnom karijerom.

TS: Molim te, ispričaj mi kako si se počeo baviti body buildingom!

VR: U stvari se to dogodilo slučajno. Kad sam bio srednjoškolac, oko 1982. godine, igrao sam američki nogomet. Nikad nisam koristio utege, ali sam već onda imao 97 kila i bio sam vrlo jak. Prijatelji su mi rekli da sam sigurno neki mutant, jer dok su oni naporno vježbali s utezima - da bi bili dovoljno jaki za taj sport -, ja sam drukčije trošio svoje slobodno vrijeme. Ipak, na testovima snage sam ih uvijek pobijedio. Jednog dana smo izašli na Venice beach da se malo kupamo i gledamo zgodne cure u bikiniju. Šetamo ti plažom, kad me je zakočio neki čovjek pa me pitao kako se zovem i gdje se natječem. Kad sam mu priznao da čak ni ne bildam, nije mogao vjerovati. Pitao me koliko imam godina pa je bio šokiran kad sam mu rekao da mi je 15 godina. Rekao je: „Sine, već bi i s ovom formom pomeo sve na nekom omladinskom natjecanju. Dođi sa mnom u Gold’s Gym!”  Pa sam odlučio ići s njim.

TS: Kako ti se činilo?

VR: Sjećam se, svi ti polugoli bilderi u teretani, svi se gledaju u ogledalima. Čovjek koji nas je doveo, non-stop je pokazivao prstom u ljude i govorio: „Ovaj ti je Mr. America, taj je Mr. Universe, a onaj  tamo je Mr. World., itd.” 

TS: Što kažeš za ona velika imena u teretani?

VR: Da budem iskren, nisu me fascinirali ti silni umišljeni frajeri pa sam mu rekao da me to ne zanima. Kad je završio svoju priču o tome tko je što, mene je zanimala samo jedna star.

TS: A to je bilo?

VR:Zanimalo me tko su ona dva frika blizanca u pozadini, koji dizaju 225 kila na benču u overalu, flanelskoj košulji i radničkim čizmama.Takvo što nisam vidio u životu. Odmah sam znao da je to bilo ono što ja želim. Ne želim se gledati u ogledalu, nego trenirati sa strašću, kao oni.

TS: Pogađam, to su bila braća David i Peter Paul, iz filma Barbarska braća.

VR: Baš tako. Totalno sam bio u šoku. Ali to nije sve. Čim sam ih uočio, jedan mi je viknuo: „Hej, ti!” Na početku sam pomislio da to nije meni govorio, nego mom frendu, ali je prstom pokazivao prema meni. Pomalo uplašen, nešto sam mu odgovorio, na što je on rekao da ja imam sve potrebno da treniram s njima i da im se mogu pridružiti. Nisam vjerovao svojim ušima. Evo, tako sam počeo trenirati. 1982. godine, sa 15 godina, sa „Braćom Barbarima”.

TS: Uh, tada su bili mrcine. Sigurno ti je bilo fascinantno. Kako je bilo trenirati s njima?

VR:Baš mi je to trebalo. Svaki trenutak treninga im je značio spiritualni izazov i pobjeđivanje samoga sebe. Bez zrcala, bez publike i plijeska. Trening je bio svetinja, ali vrlo naporan. Za par godina sam ih prerastao i u veličini i u snazi.

TS: Fantastično! Što se još događalo s tobom u ono doba?

VR: Trenirao sam tamo već otprilike godinu dana, kada je ušao onaj tip. Svi su se okupljali oko njega jer je upravo osvojio naslov Mr. Amerike. Upoznao sam puno profića u tih godinu dana, ali on je bio drukčiji. Bio je ogromna životinja, nikad prije nisam vidio takvo što. I ja sam, kao malo dijete, dotrčao do njega da mu postavim par pitanja. Tada sam osjetio prvi put onu gorku stranu sporta, ljudsku neljubaznost. U trenutku kad sam otvorio usta, on je počeo vikati na mene, da zbrišem i da mu ne smetam u treningu. Razumio bih, kad bi mi rekao „Slušaj sine, ne volim kad me ometaju u poslu, ali ću ti poslije treninga odgovarati na pitanja.” Nasuprot tomu, osramotio me je pred cijelom teretanom. Bio sam jako ljut i osjećao sam se osramoćeno.

TS: Tko je bio taj bilder?

VR: Tim Belknap.

TS: Jeste li se opet susreli kad si i ti postao poznat? Jesi l iga podsjetio kako se ponašao s tobom?

VR: Život je čudan. U otprilike godinu dana sam toliko napredovao i stekao ime i popularnost, da je jednog dana došao k meni u teretani, ali je bio puno ljubazniji no prije. Pitao me je nešto tipa:„Bok, Victore! Izvrsno izgledaš! Od čega si toliko narastao?”

TS: Što si odgovorio?

VR: Nešto poput „Ne sjećaš me se, je li?” Nije znao o čemu pričam pa sam mu ispričao cijelu priču. Od toga mu se raspoloženje odmah promijenilo, rekao je da se ne sjeća i da mu je žao. Mogao sam mu vratiti sve i osramotiti ga pred ostalima, ali onda bih se spustio na njegovu razinu. Meni je bilo dovoljno da sam imao bolji, veći i nabildaniji izgled od njega.

TS: Poučna priča. Interesantno je da ovi dečki, o kojima izvan granica Venice Beach-a nitko ne zna ništa, a ponašaju se kao filmske zvijezde ili preplaćeni nogometaši. Jednostavno ne shvaćaju koliko su beznačajni. To je jadno!

VR: Slažem se. Među ostalom, to je to što mrzim u tom sportu. Primitivnost, „laktaše”  i namještanja. To definitivno nije moj svijet. Mene je interesiralo samo treniranje. Za mene je trening kao meditacija. Isključim sve oko sebe, koncentriram samo na dušu, ne zanimaju me ni suci ni ništa drugo.

TS: Sjećam se, prvi put sam čitao o tebi 1987.godine. Tada si bio oko 126 kila, a ostali su bili oko108 i 112kg. Zašto se nisi natjecao?

VR: Kao tinejdžer, sudjelovao sam na dvama natjecanjima (Na prvom sam se natjecao protiv Richa Gasparija, koji je bio 2 godine stariji od mene). Sjećam se, poslije drugog, na kojem sam i pobijedio, išao sam do parkinga i pehar mi je doslovce raspao u rukama, bio je nekvalitetan i jeftin. Toliko truda za jedan pehar koji se samo tako raspadne! – mislio sam. Tako da sam nakon toga koncentrirao jedino na trening, i na to da budem što veći.

TS: To ti je i uspjelo. Na kraju 80-ih i početku 90-ih su kružile glasine da ćeš se natjecati na prvenstvu NPC USA. Još se i toga sjećam da sam nervozno čekao da te vidim na pozornici, gdje ti nitko ne bi bio ravan. Kako to da ništa nije bilo od toga? Puno puta si gostovao na natjecanjima Musclemanije, već si onda imao 132 kg, a ostali poput Hayena sa 109 kg i Doriana sa 108kg bili puno manji na posljednjoj Olympiji. Bio sam siguran da bi svi pali u nesvjest kad bi te vidjeli, 25kg većeg pored njih.

VR: To je kompliciranije od toga. Znaš, u body buildingu je najvažnije vladanje i upravljanje. Za velike glavaše natjecatelji nisu ništa više od komada mesa. Gostovao sam na više natjecanja NPC-a, ali se nikom nije svidjelo da nisam IFBB-ov profesionalac. Tako da su glavaši pritisnuli organizatore da me oni ne puste nastupati.  Imao sam osjećaj da me žele prisiliti da se natječem za NPC pa de me dobro osramote na pozornici.

TS: Ali, kako bi uspjeli u tome, kad si i brat-bratu 20 kila veći od svog najvećeg potencijalnog suparnika?

VR: Ma daj, ne misliš valjda da uvijek pobjeđuje najbolji? Ali od mene nitko neće praviti budalu, ni na kojem natjecanju. Nitko me ne može prisiliti da se natječem.

TS:Kako si onda 1992.godine sudjelovao na Nigerijskom prvenstvu samo da bi dobio profesionalnu kartu?

VR: Eh, pa to je jedna smješna priča. Budući da su svi organizatori bili pod pritiskom od strane IFBB-a i NPC-a, da me ne smiju angažirati kao gosta na natjecanjima, ja sam lijepo otputovao u Europu, gdje su svi klečili preda mnom. Dotamo nisu dospjele ruke američkih glavaša. Doduše, ne odmah. Ali, s vremenom sam i tamo osjećao njihovu ljutnju. Moja gostovanja su bila redom otkazana, vjerojatno zbog straha organizatora od velikih glavaša. U ono doba sam potpisao ugovor sa Joeom Weiderom koji je bio odličan čovjek, ali su i njega pritisnuli u vezi mojih natjecanja. Svi misle da je taj sport u rukama Joe-a Weidera, ali nije tako, drugi upravljaju sportom, iz pozadine.

TS: Znači, Joe ti je rekao da sudjeluješ na natjecanju u Nigeriji da bi zadržao svoj ugovor s njim?

VR: Ne, on mi je samo rekao da se natječem za profesionalnu kartu. Američki glavaši su očito mislili da ću morati natjecati u IFBB-u ili u NPC-u da bih postao profesionalac, a tada bi me  lako mogli srediti. Ali su nešto zaboravili…

TS: Što su zaboravili?

VR: Imao sam dvojno državljanstvo, američko i nigerijsko. Tako da sam odletio u Nigeriju, učinio sam što sam trebao, odradio sam gostovanje, (naravno, lako sam pobijedio), postao profesionalac i mogao zadržati ugovor s Weiderom. Barem jedno vrijeme…