„Strah. Prijezir. Gađenje.“

Bježi. Sakrij se. Tu je negdje među nama...

„Strah pomiješan sa prijezirom. Kad sam vani, to je refleksija koju vidim u očima prolaznika. Oni samo vide nitkova, nakazu, bjesomučnog egomanijaka. Često stanu i bulje. Ali znate što?Oni me zapravo ne vide. Dok oni vide nakazu, nešto odvratno, ja sam samo primisao. Ja sam nevidljiv.“ 

Mnogo je lakše ignorirati nego razumijeti.

„To se događa tako često da se svako malo pogledam u ogledalo ne bi li se uvjerio da sam još ovdje.  Ne, nisam sjena. Nisam nevidljiv. U ogledalu vidim kožu, kosti, mišiće, tetive. Vidim potencijal, genetiku koju mi je moj stari proslijedio. Ali vidim i strah. Strah pomiješan sa sumnjom. Gledam mogu li moja ramena izdržati moja vlastita očekivanja.“

Programirani smo bojati se nepoznatog, okretati leđa.

„Prošla su tri tjedna i još ih je 15 ispred mene, gledam postoje li znakovi napretka. Nakon svog žrtvovanja, ranojutarnjeg ustajanja, obroka, ispred mene stoji čovjek koji teži nečem višem. Vidim nesigurnog čovjeka. Ali to me neće obeshrabriti.“