„4.27h ujutro... Zašto sam ovdje?“

„Zašto nisam u krevetu kao svi ostali, mrtav za svijet? Zašto ovo radim, živim u konstantnoj boli, patnji, žrtvovanju?

Zašto? Jer mogu. Jer mi bol govori da sam budan. Podsjeća me da sam živ. Tko sam ja? Ja sam jači od čelika. Ja sam ubica osrednjosti. Ja sam lice sudbine. Ja sam Životinja...“

Ovdje počinje sve. Ali to je samo jedno putovanje od mnogih... Nema kraja. Nigdje.

„Počinjem sutra. 18 tjedana je crna rupa. 126 dana boli. 3024 sati gladi i želje. Već brojim minute i sekunde. Kad bude gotovo, zakoračit ću u svjetlo. Blistat ću...“

Do tada ću živjeti u sjeni, tami, na mjestu koje tek nekolicina vidi... Gdje ružno postaje prekrasno.

„Ovo mjesto, ova tama... Nigdje ne bih bio radije. Tu se obavlja pravi posao. Ako te zanima, pridruži se, jer će ovo biti duga, slatka vožnja. Budi spreman zaprljati ruke. Slušaj... Čuješ tu tišinu? Sutra započinje rock 'n roll. Pokrenimo show. Počnimo kovati to željezo...“